Crnjanski, Milos - Lamento per Belgrado

elisa

Motherator
Membro dello Staff
Da LAMENTO PER BELGRADO , Miloš Crnjanski

.
JAN MAJEN i moj Srem,
Paris, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini,
priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim, i mrem,
i ležim, hladan, kao na pepelu klada.
Samo, to više i nismo mi, život, a ni zvezde,
nego neka čudovišta, polipi, delfini,
što se tumbaju preko nas, i plove, i jezde,
i urliču: «Prah, pepeo, smrt je to».
A viču i rusko «Ničevo» –
i špansko «Nada».
.
JAN MAYEN e il mio Srem,
Parigi, i miei compagni defunti, i ciliegi in Cina,
m’appaiono di nuovo, mentre qui taccio, veglio, e muoio
e resto supino, freddo, come un ceppo nella cenere.
Solo, noi non siamo più noi, la vita, e neppure le stelle,
ma mostri, polipi, delfini,
che aleggiano su di noi, e nuotano, e cavalcano sulle onde,
e urlano: «Polvere, cenere, morte, nient’altro».
E gridano in russo: «Ničevo» –
e in spagnolo: «Nada».
*
Ti, međutim, rasteš, uz zornjaču jasnu,sa Avalom plavom, u daljini, kao breg.
Ti treperiš, i kad ovde zvezde gasnu,
i topiš, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
U Tebi nema besmisla, ni smrti.
Ti sjajiš kao iskopan stari mač.
U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
i ponavlja, kao dan i detinji plač.
A kad mi se glas, i oči, i dah, upokoje,
Ti ćeš me, znam, uzeti na krilo svoje.
.
Tu, intanto, ti ergi, con l’astro chiaro dell’aurora,con l’azzurra Avala, in lontananza, come una collina.
Tu scintilli, anche quando qui le stelle si spengono,
e sciogli, come il Sole, il ghiaccio delle lacrime e la neve di un tempo.
In Te non esiste il non senso, né la morte.
Tu brilli come una vecchia spada dissepolta.
In Te tutto resuscita, e danza, e volteggia,
e si ripete, come il giorno e il pianto dei fanciulli.
E quando la mia voce, e i miei occhi, e il mio respiro si estingueranno,
Tu mi accoglierai, lo so, nel tuo grembo.
*​
ESPANJA i naš Hvar,
Dobrović mrtvi, šejk što se u Sahari beli,
priviđaju mi se još, kao utvare, vatre, var.
Moj Sibe poludeli, zinuo kao peš.
Samo, to više nismo mi, u mladosti i moći,
već neki papagaji, čimpanzi, neveseli,
što mi se smeju i vrište u mojoj samoći.
Jedan se «Leiche! Leiche! Leiche!» dere.
Drugi šapće: «Cadavere!»
Treći: «Leš, leš, leš!».
.
ESPAÑA e la nostra isola di Hvar,
il fu Dobrović, lo sceicco che biancheggia nel Sahara,
m’appaiono di nuovo, come fantasmi, fuochi, inganni.
E il mio Sibe impazzito, la bocca spalancata come uno scorfano.
Solo, noi non siamo più noi, la gioventù e la potenza,
ma dei pappagalli, degli scimpanzè, tristi,
che sghignazzano e sbraitano nella mia solitudine.
Uno grida: «Leiche, Leiche, Leiche!».
Un altro mi sussurra: «Cadavere!».
Un terzo: «Leš, leš, leš!».
*
Ti, međutim, širiš, kao labud krila,zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
Ti budiš veselost, što je nekad bila,
kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
U Tebi nema crva, ni sa groba.
Ti blistaš, kao kroz suze ljudski smeh.
U Tebi jedan orač peva, i u zimsko doba,
prelivši krv, kao vino, u novi meh.
A kad mi klone glava i budu stali sati,
Ti ćeš me, znam, poljubiti kao mati.
.
Tu, intanto, apri come un cigno le tue ali,e l’oblio, sul Danubio e sulla Sava, addormentati.
Tu risvegli l’allegria, quella di un tempo,
e le risate, mentre chiedo aiuto, urlo e piango.
In Te non ci sono vermi, neppure nelle tombe.
Tu brilli, come il riso nelle lacrime.
In Te un contadino canta, anche d’inverno,
versando il sangue, come vino, nell’otre nuova.
Ma quando suonerà l’ultima ora e il mio capo si reclinerà,
Tu mi bacerai, lo so, come fossi mia madre.
*

TI, PROŠLOST, i moj svet,
mladost, ljubavi, gondole, i, na nebu, Mljetci,
priviđate mi se još, kao san, talas, lepi cvet,
u društvu maski, koje je po meni došlo.
Samo, to nisam ja, ni Venecija što se plavi,
nego neke ruševine, aveti, i stećci,
što ostaju za nama na zemlji, i, u travi.
Pa kažu: «Tu leži paša! – Prosjak! – Pas!»
A viču i francusko «Tout passe».
I naše «Prošlo».
.
TU, MIO PASSATO, mio universo,
gioventù, amori, gondole, e nel cielo Venezia,
mi siete apparsi di nuovo, come un sogno, un’onda, un bel fiore,
in mezzo a un corteo di maschere venute a prendermi.
Solo, io non sono io, né Venezia l’azzurra,
ma rovine, ombre, menhirs
che spuntano alle nostre spalle dalla terra, e nell’erba.
Dicono: «È un pascià quello che giace qui! – Un mendicante! – Un cane!»
E gridano in francese: «Tout passe».
E il nostro: «Prošlo».
*
Ti, međutim, stojiš nad širokom rekom,nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao štit.
Ti pevaš vedro, sa grmljavom dalekom,
i tkaš u stoleća, sa munjama, i svoju nit.
U Tebi nema moje ljudske tuge.
Ti imaš streljača pogled prav i nem.
Ti plač pretvaraš kao dažd u šarene duge,
a hladiš, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dođe čas da mi se srce staro stiša,
Tvoj će bagrem pasti na me kao kiša.
.
Tu, intanto, ti stagli sul fiume imponente,e la fertile pianura, forte, ritto come uno scudo.
Tu canti allegro, in compagnia del tuono lontano,
tessendo nei secoli, con i fulmini, le tue fila.
In Te non c’è la mia umana tristezza.
Tu hai del sagittario lo sguardo onesto e muto.
Tu trasformi come la pioggia i pianti in arcobaleni colorati,
e rinfreschi, se ti aspiro, come un pino lontano.
Ma quando verrà il tempo che il mio vecchio cuore si plachi,
la tua acacia cadrà su di me come pioggia.
*
LIZBUA i moj put,
u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
prividjaju mi se jos, dok mi zizak drsce ko prut
i prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne.
Samo, to vise nisu, ni zene, ni ljudi zivi,
nego neke nemocne, slabe, i setne seni,
sto mi kazu, da nisu zveri, da nisu krivi,
da im zivot bas nista nije dao,
pa sapcu «Não, não, não»
i nase «Ne, ne »
.
.
LISBOA e la mia strada,
nel mondo, le torri nell’aria e sulla schiuma del mare,
m’appaiono di nuovo, quando la mia fiammella vibra come un fuscello
e porto la terra con me perfino nei sogni, nei sogni, nei sogni.
Solo, non ci sono più né donne, né uomini vivi,
ma ombre impotenti, deboli e tristi,
che mi dicono che non sono malvage, che non hanno colpe,
che la vita non ha loro regalato mai nulla,
e sussurrano: «Não, não, não»
e il nostro «Ne, ne »
 
Non è proprio uno dei miei favoriti, ma riconosco la sua bravura....
"Le migrazioni" è il suo più conosciuto libro - un po' pessantuccio :)mrgreen:) e molto poetico :)sbav:)
Le più belle poesie di Crnjanski, secondo me, sono "La vita" e "L'impronta"..... solo non sono sicura se sono state pubblicate in italiano.
 
Alto